Jezik je kao komplet babušaka

Следећи чланак
Jezik se može i fućkati

babuska.jpg

Đorđe Božović

Ključna osobina ljudskoga jezika, koja ovu naročitu vrstu simboličke komunikacije odvaja od evolutivno niže životinjske ili bilo kakve druge vrste komunikacije, jeste rekurzija. Jezik je rekurzivan jer se jedne rečenice uvijek mogu umetati u druge, praveći tako sve složenije izraze, što znači da je moguć broj izreka koje se mogu u jeziku artikulisati — beskonačan. Rekurzija je pojava karakteristična i za neke matematičke izraze, a plastično se može usporediti s kompletom ruskih babuški (matrjoški), gdje u svaku veću babušku staje po jedna manja, teorijski do u nedogled (ali praktično — dokle ima ili mjesta ili babušaka).

Tako je i u jeziku. Zahvaljujući osobini jezičke rekurzije, možemo tvoriti takve složene rečenice poput: Jasna mi je rekla da je Faruk rekao kako je Sara rekla da je bila došla na premijeru, ali se nismo vidjeli jer je bila velika gužva; koja se sastoji čak od šest umetnutih prostih rečenica, i to: Jasna mi je rekla; (da) Faruk je rekao; (kako) Sara je rekla; (da) Sara je bila došla na premijeru; (ali) Nismo se vidjeli; i (jer) Bila je velika gužva. I tako do u beskonačnost; broj mogućih rečenica koje se mogu ovako napraviti korišćenjem jezičke rekurzivnosti jeste beskonačan. (Teorijski, naravno, kao i s babuškama, ali praktično je ograničen govornom i mentalnom sposobnošću govornika, tj. rečenica može biti toliko dugačka dokle imamo ili vazduha da je izgovorimo ili dokle pamtimo što smo sve naprijed rekli i što još želimo reći kako bismo zaokružili rečeničnu poruku.)

Jednu od najdužih takvih rečenica sastavio je književnik James Joyce u svojem romanu Odisej (engl. Ulysses). Posljednje poglavlje romana sastoji se od 4.391 reči dugog solilokvija književne junakinje Molly Bloom, u kojem se nalaze svega dva znaka interpunkcije — dvije tačke, jedna pri sredini solilokvija i jedna na njegovom kraju. Solilokvij Molly Bloom postao je jedna od najpoznatijih književnih figura svoga vremena, te inspirisao i mnoge druge umjetnike raznih žanrova.

Upravo ta osobina rekurzije u jeziku, i mogućnost građenja beskonačnog broja različitih jezičkih izraza koja iz te osobine slijedi, ključna je stvar koja odvaja ljudski jezik od bilo kojeg drugog sistema komunikacije, i koja odvaja složeni ljudski jezik od primitivnijih vrsta životinjske komunikacije. Upravo zbog svoje rekurzivnosti, ljudski jezik je poseban složeni sistem simboličke komunikacije, različit od ma kojih drugih vrsta komunikacije. Ovu osobinu jezika prvi je primijetio i opisao jedan od najčuvenijih lingvista XX vijeka i začetnik modernoga pravca transformaciono-generativne gramatike, profesor Noam Chomsky.

Ipak, naročito složene rekurzivne rečenice nisu karakteristične za običan, svakodnevni govor — dosta su češće u pisanom jeziku, dok u govoru preovlađuju kraći i prostiji iskazi. Jedino naročito govorljive osobe prirodno tvore duge rekurzivne rečenice, dok se većina govornika najčešće prirodno koristi običnijim prostijim iskazima, a dosta ređe složenijim rekurzivnim rečenicama. Takođe, i jezik mentalno retardiranih ljudi, koji imaju problema s razvojem jezičke sposobnosti, i jezik ljudi oboljelih od afazije (neurološkog poremećaja povezanog s jezičkom sposobnošću), u zavisnosti od stupnja retardacije ili vrste afatičnoga oboljenja uglavnom ne posjeduje osobinu sintaktičke rekurzivnosti — uopšte, ili ju posjeduje samo marginalno ili nekompletno.

Zanimljivo je da je dodanas pronađen samo jedan jezik na svijetu, kojim govore pripadnici maloga amazonskog plemena Pirahã, za koji dio lingvista koji su ga istraživali tvrde da ne posjeduje osobinu rekurzije, te da se u njemu zavisne klauze ne mogu umetati u glavne rečenice, i da je, sljedstveno tomu, broj različitih rečenica koje se mogu produkovati na jeziku plemena Pirahã nedostatkom jezičke rekurzije zapravo — ograničen, konačan. Ovo otkriće unešto podriva saznanja i tvrdnje moderne lingvistike o ljudskom jeziku, ali treba uzeti u obzir i slabu istraženost ovoga amazonskog jezika, zbog čega ovo opažanje o jeziku plemena Pirahã jedni lingvisti dovode u pitanje kao brzopleto. Po njima i jezik plemena Pirahã ipak pokazuje osobinu rekurzivnosti s jednim brojem sintagama i klauza, ili ju naprosto nadomješćuje na drugi način, pomoću prozodije.

Istraživanja ovoga doskora nepoznatoga amazonskog jezika pokazala su i nîz drugih zanimljivosti sasvim netipičnih za druge jezike svijeta, ili makar za većinu drugih jezika, a koje neobični jezik plemena Pirahã, ako je vjerovati jednom dijelu lingvista, posjeduje. Jedna od njih je i mogućnost zviždanja jezika kao zamjene za sporazumijevanje govorom. Druga je i tvrdnja kako jezik plemena Pirahã pruža dokaze za Sapir—Whorfovu teoriju o jezičkoj relativnosti.

Za znatiželjnije čitateljke i čitaoce:

Уколико није наведено другачије, садржај ове странице је заштићен лиценцом Ауторство, некомерцијално, без прерада 3.0 без других платформи